Prof. dr Branko Kostić potiče iz porodice u kojoj je tragična istorija naših prostora dovela do toga da nije zapamtio oca, koga su strijeljali Italijani tokom Drugog svjetskog rata, kao što ni njegov otac nije zapamtio svog oca, koji je poginuo u Prvom balkanskom ratu, prilikom opsade Skadra. Školovao se i vaspitavan je u kolektivističkom duhu po domovima za ratnu siročad, sa izraženim patriotskim osjećajem i na ideji socijalne pravde, jednakosti svih nezavisno od vjere i nacije, u duhu bratstva i jedinstva. Završio je Ekonomski fakultet u Beogradu, Školu rezervnih oficira JNA u Zadru i Nikšiću, a na Beogradskom univerzitetu je i magistrirao i doktorirao.
Njegova radna karijera je bila bogata i raznovrsna. Još kao 17-godišnjak pristupio je Savezu komunista Jugoslavije i tokom i neposredno nakon studija obavljao je brojne i značajne partijske funkcije, a između ostalog bio je i predsjednik Centralnog komiteta Saveza omladine Crne Gore u Titogradu (1963-1968). Naredni period (`70-te godine 20. vijeka) je bio u potpunosti posvećen radu u privredi i njegovo ime se vezuje za najuspješnije godine rasta i razvoja tada najvećeg preduzeća u Crnoj Gori. Ostao je upamćen kao uspješan komercijalni i generalni direktor Kombinata aluminijuma u Titogradu. Jednako su ga cijenili inostrani, u prvom redu francuski partneri, kojima je njegova riječ bila veća sigurnost od ugovora, kao i neposredni saradnici – inženjeri, a isto važi i za zaposlene jer je bio direktor koji je lično znao najveći broj radnika, prvi je dolazio, a zadnji odlazio sa posla, svojim skromnim automobilom marke „fiat 125 PZ”. Čovjek „čijim je venama tekao aluminijum” je nešto kasnije toj temi posvetio i monografiju „Aluminijum i tehnički progres” (1981). Po sopstvenom priznanju, i za vrijeme rada u privredi, kao i u daljoj političkoj karijeri, odbio je mnoge nepristojne ponude za procente i stanove, jer je bio čist kao suza, neiskvaren, čovjek drugog vremena.
Nastavio je karijeru na Univerzitetu Crne Gore i narednih 25 godina, do odlaska u penziju kao redovni profesor, prenosio je svoja iskustva iz prakse mlađim generacijama. Bio je naučni savjetnik u Institutu za tehnička istraživanja, jedan od osnivača Građevinskog fakulteta i omiljeni profesor koga sa poštovanjem pamte generacije studenata svih tehničkih fakulteta.
Aktivnu političku karijeru, po kojoj je i najviše ostao upamćen, nastavio je krajem `80-ih i početkom `90-ih godina 20. vijeka. U vrijeme obavljanja državnih funkcija mirovao mu je radni staž na Univerzitetu, iako je redovno izvodio nastavu na Tehničkim fakultetima. Bio je potpredsjednik Izvršnog vijeća (Vlade) Crne Gore (1986-1989), predsjednik Predsjedništva SR Crne Gore (1989-1991), potpredsjednik Predsjedništva SFRJ i kasnije vršilac dužnosti predsjednika Predsjedništva SFRJ (od polovine maja 1991. do po­lo­vi­ne ju­na 1992. go­di­ne, kada je ta funkcija ukinuta). Kao predsjednik Predsjedništva Crne Gore bio je predsjednik Odbora za prenos posmrtnih ostataka kralja Nikole i članova kraljevske porodice iz San Rema na Cetinje, što je u to vrijeme bio hrabar potez. Prihvatio se najodgovornijih političkih funkcija na nivou Jugoslavije u teškim vremenima, kada je mudrije bilo držati se po strani i ne voditi unaprijed izgubljene bitke. I kao što je i sam navodio, branio je Ustav, svoju zemlju i njenu cjelovitost, ne pogazivši zakletvu.
Bio je idealista koji nije mario šta drugi misle, i sa čijom politikom ga povezuju i poistovjećuju, već je živio i borio se za svoje ideje.
Do kraja života je ostao vjeran izvornoj ideji jugoslovenstva, za koju je bio spreman da sve žrtvuje. On, koji je svojim rukama gradio i stvarao jugoslovensko društvo, nije mogao da se pomiri sa činjenicom da se ruši jedan svijet u koji je duboko i iskreno vjerovao i u koji je utkao sve što je znao i imao. I taj period je obilježio i njegov dalji život.
Nikoga nije ostavljao ravnodušnim jer su ga ljudi, u zavisnosti od svojih političkih afiniteta doživljavali ili u izrazito pozitivnom ili negativnom svjetlu. On je imao razumijevanja i za jedne i za druge i trudio se da nikome ne zasmeta, a da svakome kome može pomogne. Napisao je brojne knjige u kojima je svjedočio o dešavanjima iz `90-ih godina („1991 – Da se ne zaboravi” (1996); „Zapisi” (2005); „Istina o razbijanju Jugoslavije/ moje svjedočenje u Hagu” (2010); „Nijesam pogazio zakletvu” (2015), ali i vrijedne knjige kojima se odužio svom kraju – „Ceklinski ribolovi” (2011) i „Kostići, bratstvo u Ceklinu, Rodoslov – od oko 1490. do 2013.” (2014) – koji uključuje i rodoslov po ženskoj liniji.
Vlasnik je Ordena rada sa zlatnim vijencem, Ordena za vojne zasluge sa srebrnim mačevima i Plakete za doprinos očuvanju Jugoslovenske državnosti i afirmaciji etničkih i samoopredijeljenih Jugoslovena, koju mu je dodijelila Stranka Jugoslovena 27. februara 1992. Beograd – Sarajevo.
Ono što je manje poznato široj javnosti je da je tečno govorio ruski i francuski, a služio se engleskim jezikom, puno je čitao, rado recitovao Jesenjina i Majakovskog, kao i francuske pjesnike u originalu.
Nevjerovatno ga je interesovala tehnika: od `80-ih godina prošlog vijeka je počeo da koristi kompjuter. Bio je samouk i znao je sate i sate da provede nastojeći da riješi neki problem. Uvijek je volio da ima dobar laptop, a zadnjih godina je više koristio tablet i pametni telefon. Sam je kucao sve svoje knjige, tekstove i dopise, a sa pojavom interneta i elektronske pošte, a kasnije i raznih platformi stalno je bio u toku sa najnovijim dešavanjima. Iako se povukao iz političkog života, podržavao je sve pokrete i proteste koji su se zalagali za društvenu pravdu, bilo da se radilo o građanskim protestima ili nedavno o litijama. Njegov super heroj je bio Novak Đoković, čije je uspjehe doživljavao kao pobjedu pravde nad nepravdom.
Živio je u skladu sa prirodom. Volio je da radi sa kamenom i da gradi i dograđuje kuću, okućnicu i međe, a održavao je vinograd i baštu, i pravio rakiju, vino i sok od nara.
Volio je ljude, druženja i plijenio je dobrotom i velikodušnošću prema svima. Bio je požrtvovan i nježan otac, suprug, brat, stric, član šire porodice i potpuno predan svom rodnom kraju, Rvašima i Ceklinu.
Branko Kostić je živio svoju ideju Jugoslavije, po kojoj će i najviše ostati upamćen. On je bio svjedok i učesnik jednog vremena koje je obilježilo živote generacija. Istoriju pišu pobjednici, a on to nije bio. I, kao što je stalno govorio, njegov rad i djelo će nepristrasno ocjenjivati neke buduće generacije.Prof. dr Maja
Kostić-Mandić